Državne matične knjige na teritoriji Ugarske
Državne matične knjige na teritoriji Ugarske
U Ugarskoj su 18. decembra 1894. godine stupila na snagu dva zakona, Zakon o građanskom braku (član XXXI1), odnosno o obavezi zaključivanja građanskog braka i Zakon o državnim matičnim knjigama (član XXXIII2) kojim su uvedene obavezne državne matice bez obzira na veroispovest. Zakon je izmenjen i dopunjen 1904. godine (član XXXVI3).
Na osnovu paragrafa 20. Zakona iz 1894. godine da se svi upisi u matične knjige vrše isključivo na zvaničnom (mađarskom) jeziku, naredne godine doneta je naredba Ministarstva unutrašnjih poslova br. 86.225/18954 koja je regulisala način upisivanja nemađarskih krštenih imena, odnosno način prevoda imena. Da bi se taj zadatak matičarima olakšao, naredba je sadržala spisak ličnih imena sa prevodom, koju je 1893. godine sastavila Mađarska akademija nauka (mađ. Magyar Tudományos Akadémia) i na kom su se našli prevodi (odnosno pandani) kao što su: Aleksandar – Šandor (Sándor), Stevan – Ištvan (István), Ladislav – Laslo (László), Suzana – Žužana (Zsuzsanna), Lenka – Ilona (Ilona), itd.
Ubrzo u Ministarstvo pristižu pritužbe da spisak nije potpun, te ministar unutrašnjih poslova izdaje naredbu 64.687/1896 u kom poziva matične službe da pošalju svoje eventualne dopune imena. Međutim, novi ministar unutrašnjih poslova naredbom 55.093/18995 te dopune odbacuje i nalaže upise imena samo iz postojećeg spiska, s tim da za imena kao što su Alojzia, Antonella, Eulalia, Ajax, Bonifácz, Coriolan, Romulus (kojih nema na spisku, niti se mogu prevesti na mađarski jezik) nalaže upis u originalnom obliku.
Nakon donošenja Izmene zakona o državnim matičnim knjigama iz 1904. godine, član 55 ministarske naredbe 80.000/19066 (Uputstvo o načinu vođenja matičnih knjiga) govori o upisu stranih imena na mađarskom jeziku, odnosno upisu pandana i upisu izvornog oblika imena u zagradi, kao i o upisu samo izvornog oblika za imena koja se ne mogu prevesti na mađarski jezik, odnosno za koja ne postoje pandani u mađarskom jeziku. Spisak imena za pravilan upis objavljen je u prilogu c) ove naredbe.
Literatura i izvori:
1. 1894. évi XXXI. törvénycikk a házassági jogról. Szentesítve: 1894. XII. 9. Kihirdetve: 1894. XII. 18. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=89400031.TV).
2. 1894. évi XXXIII. törvénycikk az állami anyakönyvekről. Szentesítve: 1894. XII. 9. Kihirdetve: 1894. XII. 18. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=89400033.TV).
3. 1904. évi XXXVI. törvénycikk az állami anyakönyvekről szóló 1894:XXXIII. tc. módositásáról. Szentesítve: 1904. IX. 15. Kihirdetve: 1904. IX. 20. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=90400036.TV).
4. Magyarországi rendeletek tára, I kötet, M. kir. Belügyministerium, Budapest, 1895, 1397–1421.
5. Magyarországi rendeletek tára, I kötet, M. kir. Belügyministerium, Budapest, 1900, 17–18.
6. Magyarországi rendeletek tára, I füzet, M. kir. Belügyministerium, Budapest, 1906, 1831–1835, 2026–2045.
Mađarizacija
Mađarizacija (mađ. Magyarosítás) je planirana, asimilatorska politika primenjena od strane ugarske vlasti u 19. i početkom 20. veka. Imala je za cilj da drugim etničkim zajednicama nametne mađarski jezik i kulturu, odnosno mađarsku nacionalnost, iz razloga da bi se uvećao udeo Mađara u ukupnom broju stanovništva u Ugarskoj.
Neophodno je najpre napomenuti da 19. vek u Evropi predstavlja period revolucija, početka romantizma i značajnih društveno-političkih promena, kada je došlo do buđenja svesti o nacionalnom identitetu i težnji ka stvaranju nacionalnih država, odnosno potencijala država da izgrade narode.
Ideja o sprovođenju politike mađarizacije potekla je na osnovu primera Francuske i Velike Britanije. Naime, krajem 18. veka, ni u jednoj ni u drugoj zemlji jezik većinskog dela stanovništva nije bio zvanični jezik. U Francuskoj 1789. godine čak 50% stanovništva nije poznavalo francuski jezik, a može se reći da ga je samo 12-13% govorilo.1 Međutim, delujući preko administrativne, kulturne i obrazovne politike, uspeli su da za samo nekoliko decenija manjinama nametnu jezik i nacionalnu svest. Velikoj Britaniji je čak pošlo za rukom da do kraja 19. veka engleski jezik postane jedini jezik u upotrebi.
Kao početak mađarizacije može se navesti Zakon o primeni mađarskog jezika u javnoj upravi (član XVI2) donet 1790/91. godine kojim se mađarski jezik uvodi u gimnazije, na fakultete i akademije i kojim se davala mogućnost učenja mađarskog jezika za strance. Ojačan je Zakonom o učenju i upotrebi mađarskog jezika (član VII3) izdatim 1792. godine, prema kom su se stranci mogli primiti u državnu službu samo sa znanjem mađarskog jezika, odn. potvrdom da su tokom obrazovanja učili ovaj jezik.
O mađarizaciji u strogom smislu možemo govoriti tek od 1867. godine kada se u Ugarskoj kao delu Dvojne monarhije, formira samostalno Ministarstvo unutrašnjih poslova, čiji je jedan od glavnih zadataka bio sprovođenje mađarizacije.
Prvi korak u tom poslu načinjen je krajem 1868. godine donošenjem Zakona o narodnostima (član XLIV5), prvog takvog zakona u svetu, prema kojem svi stanovnici Ugarske čine „jedinstvenu i nedeljivu mađarsku nacijuˮ. Zakonom je regulisana upotreba jezika u zemlji, te mađarski jezik postaje zvaničan jezik i koristi se u državnoj upravi, sudstvu i obrazovanju na državnim univerzitetima. U lokalnoj upravi i obrazovanju je jezik manjine bio dozvoljen u onim sredinama u kojim je procenat manjinskog stanovništva prelazio 20%. Iako je zakon promovisao pravo negovanja kulture i korišćenja jezika manjina, okruzi su se određivali tako da manjine skoro nigde ne pređu tih 20%. Isto tako, da bi se grupe manjina razbile na što veći broj, Međumurci, Šokci, Bunjevci i drugi su na osnovu tzv „jezičkih razlikaˮ iskazani kao posebne grupe. Zadatak novoosnovanih lokalnih odbora za mađarizaciju bio je da opravdaju imenovanje velikog broja etničkih grupa, da istaknu njihovu različitost i da ukažu na neophodnost njihove mađarizacije.6 Na teritorijama u kojima je nemađarsko stanovništvo bilo većinsko, asimilaciju su izabrali pripadnici jevrejskih i nemačkih manjina, a u mestima gde je većinsko stanovništvo bilo slovačko, rumunsko i srpsko, mađarizacija je naišla na otpor. Ipak, često se dešavalo da se porodična imena sa prizvukom stranog (prvenstveno slovenska, nemačka, rumunska, jermenska) promene u mađarska.
Zakonom o mađarskom jeziku u obrazovanju (član XVIII7) donetim 1879. godine mađarski jezik je u svim nemađarskim školama uveden kao obavezan jezik, s tim da se u osnovnim školama u nastavu uvodi momentalno – ukoliko škola ima na raspolaganju učitelja sa znanjem mađarskog jezika – ili odloženo nakon trogodišnje obuke učitelja. Na osnovu Zakona o nazivima naselja i drugih mesta (član IV8) donetog 1898. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova naložilo je (masovnu) izmenu naziva naselja i drugih geografskih odrednica, te su na teritoriji Vojvodine izmenjeni kako srpski tako i nemački nazivi mesta. Kao dokaz da ova politika nije išla u predviđenom pravcu govori podatak da je prema državnom popisu iz 1900. godine samo 60% ukupnog stanovništva poznavalo mađarski jezik, dok se analizom rezultata popisa iz 1780. i 1910. godine dolazi do podatka da je udeo mađarskog stanovništva porastao sa 29% na 54%, s tim da su u ovom drugom popisu (tada brojni) Jevreji bili iskazani kao verska zajednica, odnosno kao deo mađarske populacije.
Što se tiče teritorije današnje Vojvodine, prema popisu iz 1720. godine na ovom prostoru je živelo svega 90.000 ljudi, od toga u Bačkoj čak 72% stanovništva su bili Srbi, 22% Bunjevci i Šokci, a u Banatu 96% Srbi, 4% uglavnom Rumuni. Stanovništvo se udesetostručilo do 1787. godine, kada se broj kretao oko 950.000 (čak 565.000 u Banatu), a 1827. godine je dostigao broj od skoro 1.091.000, od čega su čak 31–33% bili Srbi. Nakon sprovođenja politike mađarizacije i kolonizacija mađarskih porodica u takozvane „Južne krajeveˮ, etnički sastav je postao prilično šarolik. Prema popisu iz 1910. godine, u Bačkoj su Mađari predstavljali 45% stanovništva, 23% Nemci, 18% Srbi i 9% Bunjevci, u Banatu 32% Srbi, 28% Nemci, više od 20% Mađari, blizu 14% Rumuni, a u Sremu 44% Srbi, 26% Hrvati, 16% Nemci, 7% Mađari i 3% Slovaci.9
Literatura i izvori:
1. Eric J. Hobsbawm, „Nations and Nationalism Since 1780: Programme, Myth, Reality“, Cambridge University Press, Cambridge, 1990, 60.
2. 1790/91. évi XVI. törvénycikk hogy a nyilvános ügyek intézésére idegen nyelv ne használtassék, a magyar nyelv pedig megtartassék (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=79000016.TV).
3. 1792. évi VII. törvénycikk a magyar nyelv tanitásáról és használatáról (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=79200007.TV).
4. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Hungary-ethnic_groups.jpg
5. 1868. évi XLIV. törvénycikk a nemzetiségi egyenjogúság tárgyában. Szentesítve: 1868. XII. 6. Kihirdetve: az országgyűlés mindkét házában 1868. XII. 7. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=86800044.TV).
6. Knipf Erzsébet, „Nem magyar nyelvű kisebbségek magyar nyelvi közegben“, Tolcsvai Nagy Gábor (szerk.), A magyar nyelv jelene és jövője, Budapest, 2017, 248-253.
7. 1879. évi XVIII. törvénycikk a magyar nyelv tanitásáról a népoktatási tanintézetekben. Szentesítve: 1879. V. 22. Kihirdetve: az országgyűlés képviselőházában 1879. V. 24., a főrendek házában 1879. V. 25. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=87900018.TV).
8. 1898. évi IV. törvénycikk a község- és egyéb helynevekről. Szentesítve: 1898. II. 15. Kihirdetve: 1898. II. 17. (https://net.jogtar.hu/ezer-ev-torveny?docid=89800004.TV)
9. Zoltan Đere, „Skica promena etničkog sastava stanovništva na tlu današnje Vojvodine 1526–1910. godineˮ, Istraživanja, br. 15, Filozofski fakultet, Odsek za istoriju, Novi Sad, 2004, 111–121.
Spisak ličnih imena prema ugarskoj naredbi
U narednoj tabeli nalaze se spomenuti prevodi imena koje je 1895. godine (prva kolona) i 1906. (druga kolona) naložio ugarski ministar unutrašnjih poslova.
Originalni oblici imena su navedeni po abecednom redosledu, s tim da su izvorna imena u prvoj koloni napisana na mađarskom jeziku i prema mađarskom pravopisu (bez upotrebe specijalnih karaktera). Te je:
| srpski: | |
| c = cz (Aca = Acza); | |
| č = cs (Koča = Kocsa); | |
| ć = ty (Ćira = Tyira); | |
| s = sz (Kosta = Koszta); | |
| š = s; (Jaša = Jasa); | |
| ž = zs (Blaža = Blazsa); | |
| slovački: | c = cz (Cilka = Czilka); |
| č = cs (Čistko = Csistko); | |
| d’ = gy (D’uro = Gyuro); | |
| 1′ = ly (L’ubomir = Lyubomir); | |
| ň = ny (Fraňo = Franyo); | |
| s = sz (Jaroslav = Jaroszlav); | |
| š = s (Šimko = Simko); | |
| ţ = ty (Šţastko = Styastko); | |
| ž = zs (Boženka = Bozsenka); | |
| rumunski: | c (ispred e i i) = cs (Cilip = Csilip); |
| c = k (Carp = Karp); | |
| ch = k (Achim = Akim); | |
| j = zs (Jeian = Zseian); | |
| s = sz (Simeon = Szimeon); | |
| ş= s (Şerban = Serban); | |
| ţ. = cz (Anuţa = Anucza). |
Značenje skraćenica u prvoj koloni je sledeće: (g.) – grčki, (n.) – nemački, (r.) – rumunski, (sz.) – srpski, (t.) – slovački (tot).
Izvori:
1. Magyarországi rendeletek tára, I kötet, M. kir. Belügyministerium, Budapest, 1895, 1397–1421.
2. Magyarországi rendeletek tára, I füzet, M. kir. Belügyministerium, Budapest, 1906, 1831–1835, 2026–2045.